Prekarijat – radnici bez budućnosti stvoreni u društvu koje sve tretira kao robu

Instalirajte iOS ili Android aplikaciju Srbija Vesti

Ilustracija Foto: Pixabay/Dimhou
Podelite vest

Prekarijat je u socijalnj teoriji i praksi relativno nov pojam, a o prekarnom radu i prekarnom položaju zaposlenih, kako u javnom tako i privatnom sektoru, ima vrlo malo istraživanja. “Kapitalizam se olako odrekao atributa države blagostanja, za uzvrat je dobio permanentno stanje krize koje dobija dramatične forme u masovnim nemirima”, kaže sociolog prof. dr Đokica Jovanović. Ko čini novu klasu prekarnih radnika, bez ideologije i čvrste kohezije?

Pored velikih posledica uzrokovanih globalnim svetskim procesima pomeranja, tačnije, stvaranja nove kulturne, ekonomske i političke policentrične geografije moći, dolazi do još jedne najdramatičnije i najdublje društvene pojave – nastaje i buja nova klasa. Javnost (čak ni naučno-stručna) ovoj pojavi ne poklanja potrebnu pažnju.

“Prekarijat je klasa koja postoji kao klasa ali bez klasne ideologije, bez kolektivnog sećanja, bez klasne strukture, bez profilisanog klasnog identiteta, bez unutrašnje solidarnosti, bez političke i sindikalne organizacije”, smatra Jovanović.

Pjer Burdije (Pierre Bourdieu) kaže  „Nezaposlene i prekarne radnike uopšte nije moguće mobilisati zbog toga što je uništena njihova sposobnost da sebe zamisle u budućnosti, sposobnost koja je preduslov svih takozvanih racionalnih ponašanja, počev od ekonomskog računa, ili, u sasvim drugom poretku stvari, od političke organizacije. Za razliku od pod-proletera (prekarnog radnika), proleter ima taj minimum stvarnih garancija, sigurnosti, koji je neophodan da bi se mogla pojmiti ambicija da se menja sadašnjost u funkciji predviđene budućnosti.

“Međutim, proleter je i neko ko još uvek ima šta da brani, šta da izgubi – svoj posao, iako iscrpljujući i loše plaćen – i u osnovi velikog dela njegovih ponašanja, koja su ponekad opisana kao preterano oprezna, ili čak konzervativna, nalazi se strah da ne padne još niže, da se ne vrati u pod-proletarijat, “objašnjava prof dr. Đokica Jovanović.

Za establišment prekarijat ne postoji – ni kao klasa, ni kao pojam. A nemoć prekarijata je u tome što nije prerastao u klasu za sebe (Marks). Naravno, taj proces prekarizacije je trajniji nego što se analitičarima čini. Osamdesetih godina prošlog stoleća Vladimir Arzenšek najavljuje prekarnu budućnost: „Koreni zla se nalaze u osnovnom odnosu radnika prema procesu rada. Nijedan oblik ekonomskih aranžmana ne može kompenzirati činjenicu da je čovek u procesu rada dehumanizovan zbog prirode radnih zadataka.“

Prof. dr Đokica Jovanović
privatna arhiva

“Pripadnici prekarijata su ljudi koji rade povremene i privremene poslove, njihova primanja su neizvesna i nesigurna, radnopravna zaštita skoro da ne postoji. Ljudi u prekarnom položaju nisu, nužno, ljudi bez kvalifikacija ili sa niskim kvalifikacijama. Među njima ima i onih sa visokim formalnim kvalifikacijama. U stvari, radi se o tome da je njihov položaj posledica nepoželjnih i opasnih aspekata globalizacije. Glavni aspekt globalizacije može se sažeti u jednu onespokojavajuću reč – „komodifikacija“. To podrazumeva da se sve tretira kao roba, sve se može kupiti i prodati u zavisnosti od tržišnih sila, po cenama koje je odredila ponuda i tražnja, bez efektivnog ljudskog otpora”, istakao je profesor Jovanović.

Ako je prekarnost globalna pojava koja pogađa i nerazvijene i razvijene delove sveta, ipak se „ne možemo tešiti time što je to globalni fenomen i što pogađa globalno društvo. Prekarizacija ne pogađa samo radnike bez zanimanja već i one sa najvišom stručnom spremom, ne samo fizikalce, već i novinare i brojne frilensere. U pitanju je, dakle, prekarizacija koja ima sve šire razmere kao trijada nesigurnog rada, male ili nikakve radno-pravne zaštite ili niske najamnine . Problem prekarizacije radnika je utoliko ozbiljniji što se ne percipira otpor, niti od pojedinaca niti od radničkih organizacija, sindikata “ (Srećko Mihailović)

“Tek kada nužni broj ljudi, koji pripadaju prekarijatu, sebe vidi kao deo grupe koja se suočava sa sličnim izazovima, oni će steći nužnu društvenu snagu na osnovu koje bi mogli da zahtevaju zajednički skup promena. Grubo govoreći, to je ono što se desilo sa proletarijatom u prvim decenijama dvadesetog veka”, zaključuje Jovanović.

Tagovi

Povezane vesti:

Subscribe
Notify of
guest
0 Коментари
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x